Pismo gimnazijalcu

Gimnazijalče!

Želim ti reći da mi je večeras sinula ideja koju nikako nisam mogla zaboraviti. Inače sam osoba koja puno razmišlja o svemu, ali malo djeluje jer ima prevelike fobije za svoj premalen ego.

Prvo, želim ti objasniti zašto sam te oslovila s „Gimnazijalče!“ Jer mi nisi drag, a ni mrzak, jednostavno te ne poznajem, ali ujedno i vjerujem da ako ovo čitaš, zaslužuješ da te tako nazivaju i možeš se ponositi tim postignućem.

A sada ti želim reći zašto sve ovo pišem. Postoji puno osoba u našoj Gimnaziji koji su nadareni za nešto i to savršeno pokazuju svojim djelovanjem, nastupima, glumom i slično. Ali tu sam više zbog onih drugih. Nebrušeni dijamanti iliti za mene umjetnici u duši. Oni koji su talentirani, ali istovremeno i zaokupljeni svojim mislima i utišani tuđom veličinom glasa. Oni koji ne uspiju reći što misle.

Ovo pismo je posvećeno svakom gimnazijalcu, ali prije svega onome koji „pati u tišini“.

Moja misao na našu Gimnaziju

Na početku mog obrazovanja u Gimnaziji izgubila sam najbolju prijateljicu. Godina je bila loša, a još gora kada sam izgubila i nešto više neurona od onoga što  bi itko poželio. Prva godina većini je teška, malo je smijeha, a više suza. Druga mi je godina donijela malo učenja, više vremena za pronalaženje novih pravaca u životu. Tijekom treće godine naučiš što znači krvavi znoj i nedostatak sna. Tada sam postala dovoljno zrela da shvatim da mi Gimnazija nije neprijatelj i da je moguće uživati u učenju jer za svaku stvar koju ne želiš naučiti doista postoji razlog zašto bi ju trebao znati. Teško je za povjerovati, ali ponekad sami sebe iznenadimo onime što znamo, a nismo imali pojma da se tako nešto skriva u nama. U četvrtom razredu nije teško pronaći vrijeme za disanje. Za većinu. Ali ja ga ponekad nalazim i previše. Jer ipak je ovo godina kada ne valja srljati kao guske u magli, kako je Radić rekao, nego valja stati i razmisliti o početku ostatka našeg života. Možda neće svi imati priliku za fakultet koji žele, ali kud god nas sudbina odvede, moramo nastojati biti sretni jer je to jedino važno. Vjerujte, mene do kraja gimnazijskog puta nije doveo talent i pamet, a niti sigurnost, već samo upornost. Ono što ćemo postati ovisi samo o nama, jer svejedno je jesi li doktor ili obični radnik, kada će te na kraju poštovati jedino ako si ČOVJEK.

Mogu reći da je Gimnazija u početku bila veliki zalogaj za mene, ali danas sam zahvalna jer su me upravo te suze, smijeh, trud i autoriteti vodili od nestašne djevojčice do osobe zrela uma.

Pregledano puta: 5714