Esej iz filozofije

Odnos znanja spram mudrosti - esej iz filozofije

Dobri stari Heraklit kaže da ''Mnogoznanje ne uči mudrosti…“ , međutim, važno je da pokušamo barem pobliže odrediti što je mudrost, a što znanje. Uzmimo da je znanje 'opravdano istinito vjerovanje' i već tad ćemo shvatiti da mnogoznanje ne mora nužno obuhvaćati mudrost. Kroz povijest možemo naići na mnoštvo osoba koji su bili izuzetni znalci, ali im je nedostajala mudrost i svojim znanjem su više razorili ovaj svijet nego mu pomogli da se izgradi i zato se slažem s Russellom koji kaže kako ljudima s puno znanja i malo osjećaja nedostaje mudrosti

Postavlja se pitanje možemo li odnos znanja i mudrosti danas promatrati kao odnos prirodnih znanosti i filozofije. Želim se opet pozvati na Russella koji kaže ''težnja za znanjem, ako nije združena s mudrošću, može postati štetna''. Ako je znanost ukupnost sređenih i sveopćih znanja, a filozofija prema nekim definicijama ljubav spram mudrosti, a ja se usuđujem reći da filozofija jest mudrost, onda je odgovor svakako da možemo odnos znanja i mudrosti promatrati kao odnos prirodnih znanosti i filozofije.

Odnos prirodnih znanosti i filozofije/ Smisao znanstvenog istraživanja

Koja je razlika između prirodnih znanosti i filozofije? Znanost zahtjeva čvrste dokaze jer koliko su u filozofiji bitni argumenti, toliko su u znanosti bitni dokazi. Recimo da filozofija o nečemu promišlja i onda kada to postane dokazivo, ako se pokaže točnim, prelazi u domenu znanosti. Ali to ne znači da se znanost i filozofija međusobno isključuju, baš suprotno, nadopunjuju se, baš kao što bi se trebali nadopunjavati znanje i mudrost. Kao što znamo, Znanost i filozofija se međusobno ne isključuju, nego se nadopunjuju, baš kao što bi se trebali nadopunjavati mudrost i znanje.znanost od samih svojih početaka pronalazi zakonitosti po kojima se stvari odvijaju i ne samo to, ona traži svrhu toga što se događa jer vjeruje kako se sve može objasniti, ali smatram da je ovdje važno naglasiti da se znanost ne bavi nedokazivim. Ako postavimo problem, a on glasi smisao znanstvenog istraživanja, vjerujem da će svatko od nas moći naći puno primjera kako ono ima smisla. Uzmimo samo za primjer medicinu koja se toliko razvila zahvaljujući upravo znanstvenim istraživanjima i od čega ima korist cijelo čovječanstvo. Ovdje se postavlja pitanje pita li se znanost o smislu vlastitog istraživanja. Odgovor je vrlo jednostavan i logičan, ali idemo redom. U početku smo rekli kako se znanost i filozofija nadopunjuju (barem bi tako trebalo biti), a ako pak filozofiju povežemo s mudrošću onda nam je jasno da se znanost pita o smislu vlastitog istraživanja. Jer, realno gledano, koliko je uopće mudro posvetiti se nečemu neostvarivom? Svakako da je odgovor da to nije nimalo mudro. Isto tako je i sa znanošću, zašto bi se posvetila nečemu što je nedokazivo ili neostvarivo.

Odnos metafizičkih i prirodoznanstvenih iskaza / Pitanje istine

Međutim, ono što svakako trebamo napomenuti, odnosno uočiti, jest razlika između prirodoznanstvenih i metafizičkih iskaza. Prirodoznanstveni iskazi mogu se potkrijepiti empirijski ili formalnim dokazom. Primjerice, zakon gravitacije ćemo potkrijepiti empirijski, odnosno eksperimentom. Ali kako ćemo potkrijepiti metafizički iskaz kad on polazi od apstraktnog mišljenja što ne podrazumijeva sadržaj iskustvenoga. Metafizički iskaz po svome bitku nadilazi tjelesno-osjetilno područje.

Kad smo već kod iskaza, važno je spomenuti hipotezu. Hipoteza je naziv za rečenicu koja se vrednuje ispitivanjem njezinih posljedica. Ovdje je svakako važno spomenuti Karla Poppera kao začetnika hipotetično-deduktivne metode. Evo o čemu se radi. Provjera se teorija tako da se ona pokuša opovrgnuti. Neke teorije su provjerljive u većoj mjeri i time su više otvorene za osporavanje. Ovdje je bitan kritički stav i slobodna rasprava o teorijama s ciljem otkrivanja njihovih slabih točaka kako bi se one usavršile ili pak opovrgnule. Zašto je važna hipotetično-deduktivna metoda? Ne zato da bi nam omogućila da dokažemo naše teorije već zato što je jedino putem čistog deduktivnog mišljenja moguće otkriti što naše teorije impliciraju, te time ih uspješno kritizirati.

Iz ovoga vidimo koliko je istinitost važna. Za Karla Jaspersa, njemačkog egzistencijalističkog filozofa, istina je vječna, u njoj je ono što se ne može razoriti i što je povezano s bitkom. E sad, što je sa pitanjem istine u znanosti. Kad govorimo o nekoj znanstvenoj tvrdnji, tj. dok je ona na snazi ona je i istinita. Međutim, znanstveni rezultati su relativni. Uzmimo sada Nema veze koliko je tvrdnji i hipoteza koje su postavljene i danas se smatraju  istinitima, one se već sutra mogu pokazati pogrešnima. Kod prave istine nema pogreške. Ona je jednom za svagda.najjednostavniji primjer, geocentrični sustav bio je istinit, odnosno smatran je istinom sve dok se nije pokazalo krivo, tj. da je pravilan heliocentrični sustav. Ovo je sada ključan trenutak. Važno je zaključiti da istina, za razliku od znanstvenih rezultata, nije relativna nego da većina znanstvenih rezultata ima karakter hipoteze. Moje mišljenje je da je istina nepromjenjiva, ona je vječna i samo čeka da se dođe do nje. Nema veze koliko je tvrdnji i hipoteza koje su postavljene i danas se smatraju istinitima, ali naglašavam ovu riječ smatraju, one se već sutra mogu pokazati pogrešnima, ali kod prave istine nema pogreške, ona je jednom za svagda.

Kad smo već kod istine, puno puta se postavlja pitanje o smislu vlastitog bitka, zašto smo mi na ovome svijetu, koja je svrha našeg postojanja. To je pitanje koje će uvijek biti aktualno. Mnogo je tvrdnji, no koja je istinita. Međutim, ako malo bolje promislimo, zašto bi ijedna tvrdnja morala biti istinita ili pogrešna. Smatram da je to individualno i svatko u sebi traži odgovor, a on nije, i zašto bi morao biti za sve jednak. Vjerujem da se svaka osoba pita o smislu vlastitog bitka i da se to pitanje proteže kroz cijeli ljudski život, ali, naravno, ne mora značiti da je tako za sve. Poneke osobe vrlo laku nađu taj odgovor, koji je naravno individualan, i više se ne pitaju o tome nego jednostavno žive onako kako žele ili misle da trebaju. Međutim, teško mi je zamisliti da bi se netko mogao odreći pitanja o smislu vlastitog bitka jer vjerujem da je to pitanje koje nas prati cijeloga života.

Isključuje li znanost religiju

Također, ono što nas prati cijeloga života je i težnja za višim stvarima. U tom smislu možemo govoriti o transcedentalnosti. Jaspers u transcedenciji poima nužnost Božje egzistencije i pronalazi izvor ljudske egzistencije. Za njega je izvor slobode i smisla istina i ona je pravo svakog čovjeka.

Kada kažemo transcedentalnost, ljudi pomišljaju na svemoćnog boga koji je iznad svega. U zadnje vrijeme vrlo često se govori o odnosu znanosti i religije te o znanosti kao o ''bogu suvremenog doba''. Moj stav je da znanost ne zauzima mjesto religije nego da se one mogu i trebaju upotpunjavati, baš kao što je slučaj sa odnosom znanosti i filozofije te odnosom znanja i mudrosti. Ljudi su često ograničeni i zaslijepljeni svojim uvjerenjima da im makinalnost njihova života ne dopušta vidjeti svijet drugim očima. Ponekad je važno uzdići se iznad okolnosti i drugačije sagledati stvari jer se tek u visinama diše punim plućima.

Evo jedan primjer koji će objasniti moj stav. U Bibliji se navodi da je Bog stvorio svijet i recimo da je to istina. Mnogi će se zapitati kako je moguće da ga je stvorio u samo 6 dana, ali trebalo bi biti jasno da je to alegorija, ne možemo to doslovno shvatiti jer možda ga je stvarao milijunima godina. E sad, puno puta se može čuti kako ljudi navode dinosaure kao dokaz da Bog nije stvorio svijet. Ali u Bibliji nigdje ne piše da Bog nije stvorio i dinosaure. Ovo se možda čini kao banalan i nebitan primjer, ali bit je u tome da se pokaže da se znanost i religija ne isključuju međusobno.

            Kao što smo vidjeli kroz ovaj esej, znanje i mudrost trebaju se nadopunjavati. Ali nije bitno shvatiti to samo u slučaju znanja i mudrosti nego je važno to uočiti i primijeniti i u ostalim aspektima života. Puno puta ljudi su toliko ograničeni i zaslijepljeni svojim uvjerenjima da im makinalnost njihova života ne dopušta vidjeti svijet drugim očima. Ponekad je važno uzdići se iznad okolnosti i drugačije sagledati stvari jer se tek u visinama diše punim plućima.

Pregledano puta: 241879