Međuvršnjačko nasilje postaje sve veći problem

Svi smo mi Luka Ritz

Nedavno izricanje presuda mladićima koji su Luki Ritzu nanjeli smrtonosne ozljede ponovno je u hrvatskoj javnosti pokrenulo temu problema maloljetničkog nasilja, njegove prevencije i sankcioniranja. Za Fokus piše učenica Martina Matičević, III.a

Preniske kazne?

Trojici maloljetnika koji su u lipnju 2008. godine fizički napali i nasmrt pretukli Luku Ritza napokon su izrečene presude. Na kaznenom odjelu za mladež Općinskog suda u Zagrebu  donesena je nepravomoćna odluka kojom su dvojica napadača osuđena krivim, a protiv trećeg je postupak obustavljen.

Znaš da ne volim grade, kad ubijaju mlade, jer su šareni, jer su drukčijiProtiv prvooptuženog J.J. postupak je obustavljen jer mu je zbog drugog kaznenog djela za koji se teretio od prije već određena najviša mjera kazne te se već mjesecima nalazi u Odgojnom zavodu Turopolje. Time se smatra da će se ispuniti svrha kažnjavanja. Osim toga, za vrijeme napada na Luku Ritza bilo mu je manje od šesnaest godina  pa je kazna najveća moguća koju je mogao dobiti. Drugooptuženi R.L. prošao je najgore od svih. Za nasilničko ponašanje i nanošenje teških tjelesnih ozljeda izrečena mu je kazna od godinu dana maloljetničkog zatvora. R.L. je već zbog drugog kaznenog djela u Odgojnom zavodu, ali se saznaje da mu se tih devet mjeseci neće priznavati, te da će jednogodišnju kaznu u zatvoru morati odslužit cijelu. Zbog jednogodišnje kazne R.L.-u njegov odvjetnik Krešimir Škarica najavio je žalbu Županijskom sudu. Trećeoptuženom M.K. izrečena je odgojna mjera koja može biti u rasponu od posebne obveze, upućivanja u centar za odgoj, pojačane brige i nadzora, pojačane brige i nadzora uz dnevni boravak u odgojnoj ustanovi, upućivanja u odgojnu ustanovu, upućivanja u posebnu odgojnu ustanovu, pa sve do boravka u Odgojnom zavodu Turopolje.

Ubijen iz dosade?

Luka Ritz bio je maturant zagrebačke Grafičke škole.  Vraćajući se kući s prijateljima, dana 1.lipnja 2008. godine, u kasno noćnim satima, bili su brutalno napadnuti od danas osuđenih huligana. Nakon spomenutog premlaćivanja Luka je dva dana bio u bolnici iz koje je pušten sa čistim nalazima. Dvanaestog dana nakon premlaćivanja Luka se srušio u svojoj kupaonici i preminuo od izljeva krvi u mozak. Luku Ritza pretukli su „čisto iz dosade“. Zagrebački medicinski vještaci tijekom suđenja ustvrdili su da je Luka Ritz umro od aneurizme, te da ona nije povezana s kobnim napadom. Kasnije splitski vještaci se bune, te zaključuju da su upravo udarci bili ti koji su izazvali krvarenje i u konačnici smrt Luke Ritza. Lukina smrt izazvala je šok i brzo odjeknula cijelom Hrvatskom. Svi su bili zgroženi, te je Luka ubrzo postao simbol borbe protiv uličnog nasilja i nasilja općenito, koje je postalo sve učestalije i na žalost sve normalnije kod nas.

„Lukino srce i dalje kuca“

Nakon njegove smrti održani su brojni koncerti, manifestacije i mirni prosvjedi. Zagrebom su odjeknule  brojne parole s natpisom „Zagrebe, zašto štitiš ubojicu?“. Lukini roditelji, prijatelji i svi ostali htjeli su da se ubojice pronađu i kazne, što hrvatskom pravosuđu nikako nije „išlo za rukom“.  Također, održani su brojni koncerti kojima se pridružuje i Lukin bend Shangri La. Zagrebačka grupa Adastra snimila je spot i pjesmu „Surovi grade“ posvećenu upravo Luki, tematizirajući borbu protiv nasilja. Lukini roditelji, Suzana i Reno Ritz također su bili prisutni na svim koncertima, pridruživajući se borbi protiv Zagrebe, zašto štitiš ubojicu?uličnog nasilja i nasilja u školama, pozivajući se tako na širenje ljubavi, mira i tolerancije. Lukini roditelji druže se s njegovim prijateljima, razmišljaju o onome što bi on htio, te ne žele da ga se pamti samo kao lika iz crne kronike koji je umro nasilničkom smrću. On nije bio takav. Uz pomoć Lukinih prijatelja koji su Suzani i Reni Ritz pomogli smoći snage u suočavanju s kobnom situacijom, oni osnivaju Savjetovalište „Luka Ritz“, izdaju knjigu, organiziraju koncerte… Suprotstavljaju se nasilju i pokušavaju pomoći roditeljima čija je sudbina slična kao i njihova. Lukini organi su svi sačuvani i darovani, jer je on podržavao taj čin. Spašeni su mnogi životi, Luka živi u svima njima. U znak trajnog sjećanja na preminulog maturanta u Grafičkoj školi podignuta je spomen-ploča u njegovu čast. Spomen-ploča s njegovim likom i natpisom „Da se ne zaboravi“ postavljena je na ulazu u školu kako bi se svi koji uđu u nju prvo susreli s Lukom. Njegova smrt podsjeća da nasilje nije rješenje. Lukini prijatelji, učenici grafičke škole nosili su majice s natpisom „I ja sam Luka Ritz“ time podržavajući sve akcije održane u Lukinu čast.

Je li je to i tvoja ulica?

Dvije godine nakon smrti Luke Ritza izlazi predstava „Ovo bi mogla biti moja ulica“ koja je dirnula duboko u srca svih onih koji su ju gledali. Premijera je održana u Zagrebačkom kazalištu mladih, a jedna od glumica je i Lukina prijateljica Lara Janić uz profesionalni ansambl ZKM-a. Predstava govori o svim žrtvama nasilja koji su za razliku od Luke umrli bez imena i prezimena. Svi oni dobivaju svoja imena i prezimena, na kraju, njihovim iščitavanjem. Predstava je izgleda sjela baš tamo gdje treba, duboko u rupu gdje „institucije rade svoj posao“ i gdje je mrak, a u „mraku je lakše povjerovati da se ništa ne događa“ kako kaže jedan lik u predstavi. Predstava je publiku dovela do suza, te je time pokazano da vrijeme ipak ne liječi sve rane. Počevši od 2009. godine, u lipnju svake godine dodjeljivat će se nagrada Luka Ritz. Nagrađivat će se osnovne i srednje škole te njihovi učenici, za promicanje tolerancije među mladima i borbi protiv nasilja. Nagrada je novčanog karaktera u iznosu od tisuću kuna. Smrt Luke Ritza dirnula je  u srca sve nas.

I ja sam Luka Ritz

„U mraku je lakše povjerovati da se ništa ne događa“, rekao je neki glumac u predstavi posvećenoj Luki. Pitam se, da li je Luka morao umrijeti da nam svima upali svjetla i otvori oči, da vidimo što se događa oko nas? Svi danas znamo tko je ( nažalost bio ) Luka Ritz, njegova smrt preko medija odjeknula je cijelom Hrvatskom. Dakle, običan momak, maturant zagrebačke škole, metalac, duge kose, obučen u majice heavy-metal bendova. Mislim da se zauvijek u mene,a valjda i u ostale zavukla ona njegova slika, toliko puta viđena u medijima-duge, raspuštene, smeđe kose s ray-bankama na očima. Čitajući brojne izjave Lukinih roditelja i prijatelja, shvaćam da je Luka bio tih, U mraku je lakše povjerovati da se ništa ne događa.miran, povučen momak, „jedan od onih koji vam se obrate tiho,pristojno i nenametljivo, baš onako kako nalikuje dobrim ljudima, čiju pojavnost shvatimo tek kad zauvijek odu“. Svi smo mi Luka Ritz, on je bio običan srednjoškolac, baš kao i ti i ja, ista stvar se može dogoditi i nama. Znači li to da strahovi naših roditelja, koji ne spavaju kad mi izađemo na ulicu, postaju opravdani? Bezazleni izlazak s društvom može se pretvoriti u smrtni slučaj. Luka je umro zbog dvije kune i mobitela, iz čiste dosade. Zbog nekolicine huligana koji nemaju pametnijeg posla sutra može nastradati netko drugi. I još k tome, kao šlag na torti, zbog toga će dobiti minimalnu kaznu ili ju uopće neće ni dobiti. Smiješno, apsurdno. To najbolje opisuju presudu Općinskog suda ekipi koja je ubila Luku Ritza. Ako se mi ne možemo boriti sami protiv nasilja, očekujemo da će iza nas stajati neko više tijelo koje će stati na kraj tome. Baš suprotno, sud kao da se nasmijao svima u lice i poručio „Idite djeco, ubijajte se, rješavajte probleme nasiljem, nećete biti kažnjeni za to“. Mislim da je vrijeme da se nasilju stane na kraj, ono je svuda oko nas, svi su zasigurno barem jednom bili žrtve, psihičkog ili fizičkog nasilja. Naravno, svi mi znamo da se nasilje ne može iskorijeniti do kraja, ali svi zajedno trebamo poduzeti nešto da ga ima što manje. U konačnici, ako do nasilja i dođe, barem bi trebali biti sigurni u to da će svakoga stići ono što je zaslužio, da će se odgovarati za svoje postupke.

Jasna poruka suda

Nakon više od dvije godine Lukine ubojice dobile su svoje „kazne“. Mjesecima istraga nije otkrivala napadače, usprkos brojnim fotorobotima i iskazima. Kad su se oni napokon pronašli, dvojica iz ekipe od njih petero su svoje kazne dobili ranije, jedan je kaznu do danas već odslužio, a drugi ju nije ni dobio zbog nekakve ranije krađe motora. Ostatak ekipe je prošao slično, sitna kazna, dobrotvorni rad i obustavljeno suđenje opet zbog prijašnjeg „nedjela“. Znači, ubijete li čovjeka, bit će vam suđeno isto kao i za neko puno manje kazneno djelo, npr. krađu motora. Sud je na sve odgovorio da je protiv počinitelja vođen kazneni postupak zbog počinjenja kaznenog djela nasilničkog ponašanja, teške tjelesne ozljede, i teške tjelesne ozljede sa smrtnom posljedicom, a ne kaznenog djela ubojstva. Uz to, počinitelji su bili maloljetni, pa im se veća kazna ne može ni izreći. Iako su svi očekivali puno oštrije osude suda, jasno je kakva je poruka poslana od stane njega.

Nažalost, Luka i brojni drugi bezimeni su morali umrijeti, da bi se društvo šokiralo i zainteresiralo za one koji umiru na cesti zbog dvije kune.

Pregledano puta: 233084

SVE TEME U FOKUSU