Znanstvenik jezikoslovac koji je djelovao za vrijeme hrvatskog narodnog preporoda
Vjekoslav Babukić - 200. obljetnica rođenja
Uz dvjesto godina od rođenja znamenitog Požežanina Vjekoslava Babukića (Požega, 16. lipnja 1812. - Zagreb, 20. prosinca 1875.) u našoj će Školi u četvrtak 6. prosinca 2012. biti održan prigodan učenički program i predavanje akademika Dubravka Jelčića. Više o životu i značaju Vjekoslava Babukića pročitajte u Fokusu Maje Matijević.
Svima nam je dobro poznato što je Slavonska Atena i zašto. Upravo naša Požega tu titulu nosi odavno – od vremena Franje Cirakija, Janka Jurkovića, Vjekoslava Babukića, Dobriše Cesarića i ostalih velikana. Važna karika toga lanca je Vjekoslav Babukić, samozatajan i marljiv jezikoslovac koji je rodni grad nosio u srcu, govoru i pismu, a ove godine obilježavamo 200 godina njegovog rođenja.
Požeški dječak u potrazi za znanjem
Vjekoslav Babukić rođen je u Požegi, 16. lipnja 1812. godine. Otac mu, Antun, bio je Samoborac koji je u Požegu došao «trbuhom za kruhom», a majka U svoje tri gramatike utemeljio je fonetiku kao znanost, prvi je razlikovao glas od slova, uspoređivao i tražio ravnotežu između svih triju narječja, razradio je sintaktičke kategorije u rečenici i oblikovao hrvatski jezik.
Agata također Samoborka. Otac Antun otvaranjem licitarskog obrta zavolio je Požegu, tako da je Vjekoslav ovdje i rođen. Očekivanja njegova oca razlikovala su se od tradicionalnih; nije htio da sin ide njegovim stopama, nego sve što ima ulaže u njegovo školovanje. Kada je završio pučku školu, odlazi u Novu Gradišku i u graničarskoj školi «Oberschule» uči njemački jezik. Ambicije i njega i njegovog oca bile su veće tako da Babukić nakon pet razreda požeške gimnazije nastavlja školovanje u Pečuhu, a zatim i u Segedinu na studiju filozofije. Iako je znao njemački i mađarski, nije ih volio i tijekom školovanja prijateljevao je sa Srbima, tako naučio ćirilicu i pobudio ilirsku ideju.
- Pogledajte video o životu i značaju Vjekoslava Babukića koji su radili učenici prigodom obilježavanja 200. obljetnice njegova rođenja.
Oživjela Hrvatska
Tih godina Hrvatska je razjedinjena: administrativno, teritorijalno i jezično- kulturno. Babukić, tada već učen i oblikovan, pripada onoj skupini mladića koji su željeli ujedinjenu Hrvatsku i to na temelju Vitezovićevog djela Croatia rediviva još iz 1700. godine. Nisu podržavali političke odredbe i smatrali su da Materinji jezik smatrao je svetinjom i, da bi ga još više zavolio, želio je znati sve što se znati može.
vođe države polako brišu hrvatsku nacionalnost. Žustre borbe vode se oko jezika – Sabor želi latinski, Mađari uvode mađarski u urede i škole, a zagrebačka Akademija nema niti jednoga profesora Hrvata. Polaznici takve akademije, svjesni situacije i spremni na revolt, zahtijevaju od vlasti materinji jezik kao državni, službeni u nastavi i uredima. Tada dvadesetpetogodišnji Babukić studira pravo. U takvoj bitki nije se posebno isticao, ali nije odustajao. Studirao je i dalje na Pravoslovnoj akademiji, ali neprestano tražio, čitao i proučavao jezične knjige, spise i zakonitosti. Materinji jezik smatrao je svetinjom i, da bi ga još više zavolio, želio je znati sve što se znati može. S nepune 22 godine priprema pravopis «jezika ilirskoga». Praktično ga primjenjuje tiskajući brojna književna djela po svojim pravopisnim normama.
Prosječan život natprosječnih ambicija
Babukić surađuje s Gajem , Mažuranićem, Rakovcem i ostalim preporoditeljima. U prvom broju Danice izlazi Granici i Danici, Babukićeva prva i posljednja pjesma. Osnova slovnice slavjanske narečja ilirskoga drugo je njegovo djelo koje kroz šest brojeva izlazi u Danici i koje teoretičari smatraju «literaturom ilirskom». Uz sve obveze i želje reformiranja jezika, on živi od«Nije sjajno živio, nije ga resila ni ugledna haljina ni fina košulja, premda je uvijek bio čist kao djevojka.»
malog prihoda u zemaljskom arhivu gdje je prepisivao djela kaligrafskim rukopisom. Kasnije je dobio mjesto bilježnika Banskog stola, a 1837. položio odvjetnički i profesorski ispit, ali nije dobio profesorsko mjesto. Brani svoj pravopis, prijateljima popravlja rukopise i priređuje ih za tisak. Napisao je samo par članaka za Danicu i ubrzo postao tajnik Ilirske narodne čitaonice grofa Janka Draškovića. Vrlo poštovan, smatran je srcem te čitaonice, «dobrim kao dobar dan». Nakon toga izabran je tajnikom Matice ilirske, a sa skromnom plaćom znali su reći: «Nije sjajno živio, nije ga resila ni ugledna haljina ni fina košulja, premda je uvijek bio čist kao djevojka.». Mladež ga je zvala naš ćaća i sve savjete od njega primala. Bio je cijenjen u Hrvatskoj i susjednim zemljama i vjerojatno nije bilo niti jednog pisca koji mu nije bio prijatelj i čije tekstove nije prepravljao.
Piše se za oko, a govori za uho
Nakon desetaka godina provedenih u Zagrebu, pričao je čisti štokavski jezik. Govor mu je bio «kao da je jučer iz Požege došao» i kada bi u šali rekao poneku kajkavsku riječ, znao se ugodno nasmijati s društvom. Takav štokavski jezik temelj je njegovih jezičnih reformi. Jedna od tih reformi je i slovo rogato e, slovo e uz slogotvorno r, nastavci u deklinaciji imenica, genitiv s nastavkom –ah te brojne druge reforme. U svoje tri gramatike utemeljio je fonetiku kao znanost, prvi je razlikovao glas od slova, uspoređivao i tražio ravnotežu između svih triju narječja, razradio je sintaktičke kategorije u rečenici i oblikovao hrvatski jezik.
Prvi učitelj slavjanske književnosti u Ugarskoj i sdruženih kraljevinah
1845. godine Hrvatski sabor pobjeđuje u borbi za hrvatski jezik, nakon mnogih molbi i zahtijevanja još iz Babukićeve mladosti. Izglasan je zakon o uspostavi katedre za hrvatski jezik na zagrebačkoj Akademiji i profesor je trebao biti izabran nakon pisanja posebnog ispita. Uz bok s Ivanom i Antunom Mažuranićem, Stjepanom Mlinarićem, Matom Topalovićem i Stankom Vrazom, Vjekoslav Babukić najbolje je napisao ispit i postao prvi profesor hrvatskoga jezika na zagrebačkoj Akademiji na svoj rođendan, 16. lipnja 1846. godine. Kako katedra nije imala gotovo nikakve osnove, novi profesor sve je sam izradio te položio osnove slavistike i kroatistike. Njegova znanja i točnost su, kako je rekao Smičiklas, «ures tek najuzornijemu učitelju.»
Tiha smrt...
Pisac prve sustavne hrvatske slovnice, prvog štokavskog pravopisa, autor filoloških studija, urednik više izdanja književnih djela, prvi profesor hrvatskoga jezika, požrtvovan prijatelj i marljivi znanstvenik posljednje je godine života proveo u osami, uvrijeđen i ogorčen. Nikada se nije ženio i «supruga mu je bila gramatika». Najdublje ga je povrijedila činjenica da mlade generacije koje je naučio što je hrvatski jezik od njega znaju okretati glavu. Dugovali su mu mnogo toga i rekao je: «Moji lošiji drugovi, moji đaci, koje sam učio hrvatski konkretno pisati, sada me preko ramena gledaju.» Umro je u Zagrebu 20. prosinca 1875. i pokopan je u mirogojskim arkadama, zajedno s ostalim preporoditeljima. Sjećanja na Vjekoslava Babukića napisao je Josip Eugen Tomić: «Kako ga brzo zaboravismo, a kako nas je dugo on nosio u svom plemenitom srcu, mučio se i radio za sve nas bez počinka i bez zlovolje!». Ono što ostaje nama kao sugrađanima ovakvog čovjeka sjećanje je na njega, ulica nazvana po njemu te rodna kuća u kojoj je, sasvim sigurno barem djelomično, oblikovan um velikana hrvatskoga jezikoslovlja.
SVE TEME U FOKUSU
