Članak » Pjesma koja ne prestaje
PREDAVANJE MUZIKOLOGINJE MARIJANE PINTAR
Pjesma koja ne prestaje
Postoji li jedan dio vašeg djetinjstva ili mladosti kada ste obožavali određene glazbenike, a danas ih se jedva sjećate? Onda niste jedini. Mene je i ne toliko davno oduševljavala Britney Spears, dok se danas ne sjećam niti jedne od njenih pjesama. No glazba koju smo slušali na ovome predavanju nema roka trajanja, a njene izvođačice imaju glas koji dotiče nebo, glas koji seže stoljećima.
Austrijski kulturni forum Zagreb i Gimnazija Požega su u sklopu programa "Kalliope Austrija/Žene u društvu, kulturi i znanosti" organizirali predavanje 10. ožujka 2016. u Knjižnici Gimnazije. Predavanje je održala muzikologinja Marijana Pintar i to povodom godišnjica smrti i rođenja triju kraljica opernih kuća pa smo nešto čuli o njihovim životima i glazbenom opusu.
Ova tri vrhunska soprana povezuje iznimno dugotrajna i zamjetna međunarodna karijera, osobito u dvije operne kuće - Bečkoj državnoj operi i Operi Metropolitan u New Yorku. Sve su tri bile sopranistice, ali svaki glas je bio po nečemu poseban. Tijekom karijere su u izvedbi zadržale intezitet i kvalitet i u zadnjim godinama karijere.
Austrijski kulturni forum Zagreb i Gimnazija Požega su u sklopu programa "Kalliope Austrija/Žene u društvu, kulturi i znanosti" organizirali predavanje 10. ožujka 2016. u Knjižnici Gimnazije. Predavanje je održala muzikologinja Marijana Pintar i to povodom godišnjica smrti i rođenja triju kraljica opernih kuća pa smo nešto čuli o njihovim životima i glazbenom opusu.
„Nije dovoljan samo talent i znanje, već je potreban faktor sreće da nam se neka vrata otvore.“, a ovim su divama dirigenti otvorili ta vrata.
Ova tri vrhunska soprana povezuje iznimno dugotrajna i zamjetna međunarodna karijera, osobito u dvije operne kuće - Bečkoj državnoj operi i Operi Metropolitan u New Yorku. Sve su tri bile sopranistice, ali svaki glas je bio po nečemu poseban. Tijekom karijere su u izvedbi zadržale intezitet i kvalitet i u zadnjim godinama karijere.
1) Zinka Kunc - Milanov (1906-1989)
Veliki volumen i raspon glasa, tehnika pjevanja bel canto, pianissimo u visokim registrima i Legato (povezivanje) = recept za „glas stoljeća“.
Prima donna apssoluta, la regina della casa i The First Lady of Met samo su neke počasne titule jedne od najvećih umjetnica svjetske operne scene. Rođena Zagrepčanka koja je s 21. godinom debitirala u Ljubljani s ulogom Leonore u operi Trubadur Giuseppe Verdija, što je uloga koja ju je pratila cijeli život. Tito ju je jako cijenio nazivajući ju „našom ambasadoricom kulture“. Brat Božidar Kunc, koji se također bavio glazbom, joj je bio velika potpora i oslonac. Uz njegovu je glasovirsku pratnju ona i prvi put nastupala, kao i na njegovom posljednjem koncertu u Detroitu u SAD-u kada je Božidar nakon koncerta dobio infarkt i preminuo. Dirigent Bruno Walter ju je na jednom njenom nastupu prepoznao te dalje preporučio Arturu Toscaniniju koji je bio opčinjen njenim glasom. S preferencijama priznatih dirigenata je odvedena na audicije u Metropolitu gdje je 29 godina bila vodeća sopranistica.
„U loži je sjedila kraljica, ali prava kraljica je bila na pozornici.“
Poslušali smo snimku arije Leonore iz opere Trubadur G. Verdija iz 1951.
2.) Leonie Rysanek (1926-1998)
Rođena Bečanka koja je imala dramsku dimenziju u glasu i ženstvenost i na najgrubljim dionicama. Dugotrajnosti svog pjevačkog glasa može zahvaliti doziranju nastupa i pažljivom biranju uloga. Debatirala je s 23 godine. Učinila je nemoguće – umjesto dive Marie Callas je odradila ulogu u operi Macbeth G. Verdija. U 69. godini je u Metropolitnoj operi imala posljednji nastup, a nakon njega je publika pljeskala punih 40 minuta. Umrla od raka kostiju, nakon 47 godina karijere.
„Nisam se dala smesti. Rekla sam samoj sebi ako je taj čovjek protiv mene, pokazat ću mu svoj visoki C .“
Poslušali smo snimku iz opere Elektra R. Straussa iz 1980.
3.) Srebrenka (Sena) Jurinac (1921-2011)
Kćerka Bečanke i Varaždinca poetičnog glasa, koja je rođena u Travniku. Hrvatska kraljica bečke opere koja je zapamćena kao blagonaklona, samozatajna i topla osoba. Nadimak, pa kasnije i ime Sena joj je dala tajnica bečke opere jer joj nije mogla izgovoriti njeno pravo ime. Dirigent Oskar Jozefović nagovorio ju je da studira pjevanje. S 21 je godinom debitirala u HNK-u. S 23 godine glumila je Erdody u filmu „Lisinski“ iz 1943. (prvi hrvatski dugometražni igrani film), pjevajući u rekonstruiranoj praizvedbi Ljubavi i zlobe. Karakteriziraju ju Hosen-Role (žene pjevaju u muškim ulogama). 39 godina joj je trajala karijera
„Ja samo omiljene uloge imam jer druge ne želim pjevati.“
Poslušali smo snimku „Lisinski“ iz 1943.
INTERVJU S MUZIKOLOGINJOM MARIJANOM PINTAR
*Zinka Kunc je otišla u New York jer joj je Zagreb bio „pretijesan“. Odlaze li možda i danas mladi iz Hrvatske zbog istog razloga?
„Povijest se ponavlja – bilo je, tako je i sada i tako će biti uvijek jer naša sredina ne zna prepoznati vrijednosti mladih ljudi i njihove talente i sposobnosti zbog zavisti koja je karakteristična za nas Hrvate. Mi, ovako generalno rečeno, ne volimo kada netko uspije. Umjesto da ga hvalimo, mi ga nastojimo onemogućiti, a to se, nažalost, u umjetnosti posebno vidi. Stoga je to problem našeg mentaliteta, a veliki je faktor i ekonomska situacija.“
Tipičan hrvatski mentalitet- „Čime se baviš?“ – glazbom – „Dobro, a čime se zaista baviš?“
Pop – potrošački mentalitet
*Je li možda zahtjevnost i kompleksnost opusa i glasa kod opernih pjevača ono što udaljava mlade da slušaju takvu glazbenu umjetnost umjesto popa i turbofolka koji nas privlače zbog svoje jednostavnosti?
Nije lako pjevati opernu glazbu jer nju ne možemo pjevušiti svi u isti glas kao refrene popularnih pjesama – možda je to razlog njezine podstupljenosti kod mladih.
„Nije lako pjevati neku opernu ariju. Međutim, u povijesti, pogotovo u 19. st., opera je bila popularna forma. Teško je zamisliti da je to ljudima nekada bio oblik zabave. Ovo što mi danas doživljavamo kao popularnu glazbu nekada nije postojalo u takvom obliku pa su ljudi išli u operu zbog zabave. Tu je bio veliki majstor G. Verdi koji je znao pisati tako lijepe i pjevne melodije koje su ljudi zviždali kada bi izazili iz kazališta. One su postale toliko popularne da su postale dio naroda. Mi mislimo da je ta glazba odbojna i neslušljiva, ali joj ne dajemo šansu. Sada je stvar njegovanja tradicije i njegovanja uha koje se ne njeguje dovoljno niti u školi, niti kod kuće i ja vjerujem da bi ju mnogi mladi ljudi sigurno voljeli slušati kada bi ih netko naučio to slušati, a ovako je opera dobila naljepnicu nečega što je nedostižno, što razumiju samo odabrani, a to nije točno. Zapravo je svrha mog predavanja da operu približim mladim ljudima. Operu možemo svi razumjeti jer je ona pisana za ljude, samo što mi sada živimo u dobu kada je sve brzo, površno, kada prevladava pop glazba i to je sve normalno jer je glazba odraz vremena. Bilo bi čudno da sada ljudi obožavaju Wagnera, ali bismo ipak trebali povremeno dati šansu glazbi koja je bezvremenska. Zanimljivo je da su Verdijeve melodije tada bile popularne, no one su se održale do danas i još uvijek su popularne za one koji to znaju prepoznati i pitanje je hoće li turbofolk i današnjapop glazba biti jednako tako slušana za 100 godina. „
Opera je strpljiva. Ona u aktualnom trenutku možda nije zamijećena, ali joj je kasnije uočena kvaliteta, dok je masovna glazba trenutno obožavana, ali je jako kratkotrajna.
Da promijeniš glazbeni ukus većine ljudi, moraš promijeniti mentalitet vremena.
„Ipak, opera ima jednu manju – njeni libreti su vrlo naivni, ali moramo znati da mi u operu ne idemo da čujemo neki zanimljivi zaplet jer je zaplet samo jedan element toga. Dakle, u operi je zapravo najvažnija glazba i moramo zanemariti tu naivnost sadržaja i obratiti pažnju na glazbu koja je bezvremenska. Moramo to unaprijed znati da bismo to mogli prihvatiti.“
Opera je nešto što nas uzvisuje na stupanj gdje možemo razumjeti određene osjećaje. Ona je pjevanje iz srca.Opera je terapija koja nas uzdigne za stepen više na ljestvici humanosti, da budemo plemenitiji.
*Postoje li danas nekakvi načini ili instituti koji populariziraju operu tako da se učini pristupačnijom jer ona je terapija, a ne ono što nas treba zabavljati iz puke dosade?
„Ali to nije samo opera, nego općenito klasična glazba. Opera je teško dostupna, posebno ako ne živiš u velikom gradu da možeš ići gledati te predstave. Trebalo bi možda kroz nastavu ići organizirano u operu ili njene snimke slušati kod kuće. To nije isto, ali je opet jedan poseban doživljaj.“
