Članak » Svi za jednog, jedan za sve
PREDSTAVLJANJE REZULTATA RADIONICA INKLUZIVNOG DIZAJNA
Svi za jednog, jedan za sve
„ Dizajn je i vještina i sredstvo“ , ali u ovom slučaju je i nada. „Dizajn za inkluziju“ je projekt financiran iz sredstava Europske unije i nositelj mu je British Council u Hrvatskoj. Projekt je proveden u partnerstvu s MI Udrugom roditelja djece s posebnim potrebama, Gradom Požegom, Hrvatskim dizajnerskim društvom, Obrtničkom školom Požega, Gimnazijom Požega, tvrtkom Spin Valis i mnogim drugima. Cilj projekta je razvijanje vještina te ostvarivanje mogućnosti zapošljavanja i prihoda kod osoba sa invaliditetom. Radionice inkluzivnog dizajna su u Požegi održane od 8. do 15. siječnja 2016. u prostorijama Udruge “MI“ i Obrtničkoj školi, a predstavljanje rezultata se održalo 15. siječnja u Gimnaziji Požega.
Požega. Nekima trajna, a mnogima tek privremena postaja životnog puta. Kraj masovne nezaposlenosti, kulture koja nije ni sjena nekadašnjoj „Slavenskoj Ateni“ i mladih koji jedva čekaju da ju napuste, teško je pronaći obećavajuće naznake za budućnost. No to nemoguće upravo sada postaje moguće! Ako si i ti iz Požege, onda ćeš vjerojatno samo zamahnuti rukom, ali druga alternativa je otvoriti svoj um i svoje srce i dopustiti čudima da se događaju pred tvojim očima. Dragi čitatelju, ova će ti autentična priča pokazati kako je dizajn naučio razočarane ljude kako ponovno zavoljeti svoj uistinu poseban grad.
"Mi nismo odabrali Požegu, već je Požega odabrala nas."
Sve je započelo još 2011. godine kada je British Council u Osijeku organizirao svoju prvu radionicu. Zatim je slijedio Zagreb, a sada je na red došla Požega. Hrvatsko dizajnersko društvo je uputilo poziv mladim i iskusnim dizajnerima da postanu dio ove priče. Tako se okupilo 20 dizajnera iz 10 zemalja pod vodstvom priznate britanske dizajnerice Julie Cassim. Njihova je zadaća bila što bolje upoznati Požegu (pri čemu su im pomogli naši K.R.U.G.- ovci vod vodstvom prof. Vere Ćuže-Abramović) i njene građane te na osnovi posebnosti požeškog mentaliteta i kulturne baštine formirati „obitelj“ proizvoda koji bi postali kvalitetni suveniri grada Požege. Njih bi izrađivali štićenici Udruge „MI“ s ciljem da se suveniri ne kupuju iz samilosti, već zbog njihove izvrsnosti.
Bila sam iznenađena vašim entuzijazmom jer svakoga koga sam pitala je pristao na suradnju. Inače, ljudi se često mogu prestrašiti kada im dođete sa prilično izazovnim idejama.“ (Julia Cassim)
Četiri su tima dizajnera (tim za drvo, tekstil, vizualne komunikacije i grafički dizajn te za web dizajn), inspirirana crtežima štićenika Udruge i kulturnom baštinom grada Požege, razvijali pilot proizvode oslanjajući se na postojeće iskustvo, vještine, sklonosti i interese osoba s invaliditetom, ali i razvojne mogućnosti i prioritete županije. Pri radu su im pomogli brojni volonteri, a među njima je bila Gordana Malbašić kojoj je izrada proizvoda od tekstila i vune dugogodišnji hobi. Nezaposlena je, pa joj je ovo dalo „vjetar u leđa“ i to do te mjere da će možda otvoriti mali obrt. „Ali“, kako ona tvrdi, „u cijeloj priči nije samo to što mi pomažemo drugima, jer svako volontiranje u biti donosi nematerijalni profit - stvaraju se novi kontakti, dobra poznanstva, dobra energija. Dakle, svi smo na dobitku.“
Veličina je u malenima
Smatramo se tolerantnima, velikodušnima i humanima, ali kada treba nekima pružiti nešto više ljubavi, tj. više pažnje, vremena i strpljivosti, onda odmah zakazujemo. No činjenica je da se veličina starih civilizacija ne mjeri u sjaju monumentalnih građevina, već kako su se oni odnosili prema najmanjima. Ti naši preci jesu sada samo dio prošlosti, no njihov duh i dalje postoji. Mi odlučujemo želimo li ga prigrliti i njegovati za naredne generacije ili ćemo humanost zakopati zajedno sa kostima naših predaka. Ti najmanji su kod nas i u našem vremenu nitko drugi već štićenici Udruge Mi, no iskreno ću reći da su zapravo oni najveći jer nitko im nije ravan po količini ljubavi koju oni šire i žive.
„Ako imaš invalidnost, ne znači da si beskoristan.“
A koji je naš odgovor na toliku ljepotu koju oni u sebi nose? Odbacivanje. Kao i dizajn, kojeg mnogi smatraju samo biranjem uzorka za šalicu, osobe s poteškoćama u razvoju su također podcijenjene. A ljudi su jednostavno takvi da sude o nekome i nečemu koga ni ne znaju. Inkluzivni dizajn stoga ističe da unatoč različitim potrebama i sposobnostima uistinu svatko može na jedinstven način doprinijeti zajednici.
„Velik i važan dio projekta su bili štićenici. Kada su crtali, oni nisu 'kopirali' fotografije, već su radili svoje interpretacije, a to je ono drugačije, ono što se i traži.“
Poboljšanje međusobnog razumijevanja različitosti i naglašavanje sličnosti – to je inkluzivni dizajn!
Dizajn koji ujedinjuje
Kao što je Julia rekla: „Dizajn može biti jedno jako važno posredničko sredstvo između različitih disciplina jer ima vizualni jezik i dopušta ljudima da komuniciraju.“ Dizajn je taj koji kompleksnu ideju oblikuje u konkretan produkt. Kada smo na radionicama na licu mjesta vidjeli kako motiv pletenice, preuzet od tradicionalnih frizura Požežanki, elegantno prelazi u grijač za uši, uvjerili smo se kakoideje u dizajnu nisu striktne ideje već su dijelovi ljestve koji se nadovezuju jedan na drugoga i tako nas vodeći do cilja.
Suvenire je trebalo nadahnuti nečime što ima samo Požega, a to je duh gostoljubljivosti, zajedništva i velikodušnosti.
Drugačije je traženo
Predsjednik British Councila u Hrvatskoj dr. Conor Snowden je izjavio: „Lijepo je vidjeti stare, povijesne stvari u vezi Požege transformirane u novi, moderni dizajn.“ Ovaj je projekt otkrio potencijal koji bi ljude mogao zaintrigirati da ne odlaze i da se vrate u Požegu. A naša tradicionalnost, koju obično smatramo manom, ukazuje se kao prednost jer diljem Europe kultura postaje važnija i cjenjenija.
Ovaj dio RH je puno patio i potrebno je investirati ne samo u sredstva, već i nadu da se obnovi
Zar su nas doista najprije trebali posjetiti dizajneri iz drugih zemalja da počnemo cijeniti naš grad? Dok su radili na suvenirima, dizajneri ni sami nisu znali što će iz svega toga proizaći, ali su vjerovali u najbolje i čekali koliko je trebalo. Zato ti savjetujem kao sugrađaninu ili općenito kao stanovniku bilo kojeg drugog grada, da ako već ne voliš svoj grad, da onda barem skepticizam, prezir i nezadovoljstvo zamijeniš sa pogledom ispunjenim strpljivošću i optimističnošću. Hajde, barem mu daj priliku. Poput dizajnera, ono što ti je poznato do samog kraja tretiraj kao nepoznato i vjeruj mi, iznenadit ćeš se. Oduševit ćeš se kada ti oni nekada dosadni i monotoni kutovi grada postanu uzrok tvojoj radoznalosti i maštanju. A svakim korakom što više budeš kroz sitnice otkrivao svoju okolinu, to ćeš više upoznavati samoga sebe, jer „grad – to ste vi".
Svaki grad ima svoju posebnost, samo ju treba otkriti.
Hvala svim sudionicima ovog projekta što su bili dio ove jedinstvene priče, a posebno hvala onima izvan Požege i Hrvatske jer su, iako ni sami tog nisu svjesni, u nama probudili ljubav prema ovom gradu koja je dugo u nama spavala.
Autor: Marija Lešković, 3.d
